Brodski dnevnik jedrenjaka Aurora / VI deo

NEMI SVEDOCI POTOPLJENOG OSTRVA

Isplovljavamo u rano jutro, sunce još nije izvirilo iza ovih gorostasnih brda. Ovde na senci, u dubokoj brazdi što je reka iskopala, mrak još uvek suvereno vlada. Dopunili smo tankove vodom, raskačili struju, a ključ od kapije, u dogovoru sa čuvarom pristana, ostavio sam na dogovorenom mestu, vidnom, a opet skrovitom. Prvo odvezujemo krmenu cimu, ja dajem malo gasa, Ivana odvezuje pramčano uže i uz malu pomoć pramčanog potisnika odvajamo se od pristana, pravimo zaokret za nizvodno. Sve deluje uigrano, besprekorno uvežbano, bez galame, bez trzavica i ljutnje. Velika je šteta što isplovismo u ovakvo rano jutro, hajdučki, bez svedoka, bez da smo se ikome pohvalili kako ovo lepo izvedosmo. Decu je probudio motor, izviruju iz potpalublja, žao im je što napuštamo Donji Milanovac.

Naredni kilometri Dunava su čist užitak, o dubini više ne razmišljam, pedeset, šesdeset metara ispod kobilice uliva spokoj. Prizor pred nama obuzima nas strahopoštovanjem i čini poniznim. Nema tu misli, to je osećaj. Morate biti na ovakvom mestu koje sabija vaš pogled poput kakve velike stege, pa jedino gde ga možete malo protegnuti jeste tamo kuda reka teče ili pravo gore, naviše, ka nebu, a ono kao da je sa ovog mesta još udaljenije i višlje. Litice su skoro okomite, zelenih i šumovitih vrhova, čini mi se tako blizu da ih mogu rukom dohvatiti. Ovde je i najuža tačka Dunava na ovom delu toka. Sa nekih 150 metara širine kroz koje Dunav treba da se provuče, sva ta voda što se sjuri preko pola Evrope ovde mora da se stisne i nagužva ne bi li se nekako provukla. To joj nije po volji pa se tako, ljuta i srdita previja i uvrće, kotrlja, poskakuje kao da se od ono duboko dno sve nogama gura. Oprezniji sam. Moramo ploviti brže da bi brod bio upravljiviji.

Deci je postavljen doručak od kojeg su njih dve prvo uzele da popiju topli kakao. Ćute i gledaju. Nemaju pitanja jer se ona, pred ovakvim prizorom, ne daju sročiti.

Vidim da se plaše, pa im pričam o moćnom caru Trajanu i kako je još pre dve hiljade godina podigao most preko Dunava, kako je uklesao put u ovim liticama, a sve u nameri da osvoji Dakiju, koja je bila sa druge strane reke. I baš kada sam im počeo priču o velikim bitkama između rimskih legija i vojske koju je predvodio Decebalus, on iskoči preda me, glavom i bradom, kao kakav vojnik na mrtvoj straži, ozbiljan i strog. Uklesan u jednu vertikalnu liticu, ponosito gleda preko reke, baš negde u pravcu Trajanove table.

Uklesana u istu onu stenu u kojoj je i put bio usečen, prilikom izgradnje HE Đerdap, isečena je, otrgnuta od kamena u kojem je nastala i prebačena na višu kotu, da ostane iznad nivo jezera, kao večiti svedok ljudske domišljatosti, upornosti, žrtvovanja i uspeha. Nekada podignuta na najužem delu Trajanovog puta, tamo gde je uska staza bila široka jedva nešto više od metra, pa je putnik nije mogao proći, a da je rukom ne dodirne i zahvali caru koji omogući prolaz.

I tako, oni što se sukobiše pre skoro dva milenijuma, sada ponosito i prkosno, svako sa svoje strane reke, gledaju jedan na drugoga. Trajan putem što ga izgradi i tablom kojom ga sebi prisvoji, Decebalus svojim poprsjem.

Tata, a koliki je bio taj kralj Decebalus? A car Trajan, jesu li oni bili neki divovi?
Jesu.

Dunav zavija na jug i mi izbijamo na pravac velikog jezera pred hidroelektranom. Čekao sam ovaj trenutak, svestan da ništa videti neću, da je to svet koji ostao samo na starim fotografijama, u pričama, a upravo je to ono što daje patinu koju samo dobre priče imaju. U tom zaboravu sve ono što nije valjalo, sve ružno, bude pokopano i nestaje dok se samo lepe uspomene iznova prizivaju, pamte i prepričavaju.

Ada Kale, orijent na Dunavu kako su ga zvali, bilo je ostrvo široko jedva pola kilometra, negde na krivini kojom Dunav skreće na jugoistok, nasuprot Oršavi. Ostrvo koje je procvetalo neposredno pred svoju apokalipsu. Te 1970. godine, voda je prelila preko razrušenih zidina tvrđave, pretrčala kaldrmisane ulice prepune prašine i šuta i ispunila ruševine što su nekad bile kuće. Bio je to “brodolom” u kojem je u mutne vode Dunava potonulo čitavo ostrvo, sa svojom tvrđavom, kućama, kaldrmisanim ulicama, radnjama, sokacima. Niko se od njegovih putnika, nije udavio, ali ni život nije uspeo da nastavi, a da ne pati i tuguje. Ada Kale, Atlantida sa Dunava sada leži na dnu akumulacionog jezera, u tami i mulju, da se o njoj priča i nikad više da se vidi. Zbog svog strateškog položaja na ostrvu su postojala utvrđenja još u doba Rimljana ali su prvo zidano utvrđenje započeli Austrijanci 1689, a završili Turci 1717 godine i nadenuli mu naziv Ada Kale (ostrvo tvrđava). Ko je kontrolisao ostrvo, kontrolisao je i plovidbu donjim tokom Dunava. Ni jedan brod nije mogao proći, a da tu ne zastane, plati danak jer bi u protivnom bio nemilosrdno potopljen. Na ostrvu je bio karantin za putnike kao i sprave za merenje jer se prolaz naplaćivao prema količini i vrsti tereta koju brod prevozi. Preko pet vekova otimali su se, ratovali, Austrijanci i Turci za ovo parče kopna. Menjalo je ostrvo svoje gospodare, a sa njima i svoju veru.

Zbog ograničenosti prostora na ostrvu nisu se mogle zidati bogomolje već su postojeći objekti dobijali drugačije namene. Tako su Turci zgradu austrijske vojne komande preobratili u džamiju, potom su, istu zgradu, Austrijanci, kad osvojiše ostrvo, prekrstili u franjevački samostan, da bi je Turci nedugo potom opet vratili u džamiju. Ako je Dunav međa, Ada Kale je bio kamen međaš oko kojeg su se moćnici tukli, samo da se popnu na njega jer samo je jedan na tom kamenu mogao i stajati. Na njega se, u vreme Prvog Srpskog ustanka skloniše zloglasne Beogradske dahije, ali im to nije pomoglo jer su ih ustanici 1804. godine pronašli i sve pogubili. Sve do 1913. godine ostrvo je bilo u sastavu otomanskog carstva, kada se njegovo, uglavnom tursko stanovništvo, izjasnilo da želi da se pripoji Rumuniji.

Tata, kako to ostrvo može da potone?

Ostrvo koje je mirisalo na smokve i dunje, bilo nadaleko poznato po svojim malim radionicama u kojima se pekla kafa i pravio rahat lokum, doživelo je svoj procvat nakon Drugog svetskog rata. Napokon su njegovi stanovnici odahnuli. Nema više topova, carinarnice, karantina. Plovidba Dunavom je postala slobodna i svima dostupna, pa je ostrvo-tvrđava podignuto da odoli vrtlogu istorijskih previranja, postalo turistička destinacija. I baš kad je bilo najlepše, dođe izgradnja HE Đerdap i naredba da se ostrvo ima napustiti, objekti porušiti da ne bi prestavljali potencijalnu opasnost za brodove i buduću branu. Tvrđava je zajedno sa ostrvskim grobljem i još nekim objektima, prebačena 18 kilometara nizvodno, na ostrvo Šimijan koje se nalazi odmah nizvodno od HE Đerdap. Ljudski se životi nisu dali ponovo prezidati na novom ostrvu. Korenje koje je počupano sa Ade Kale više se nije dalo primiti pa je čoveka svaki vetar mogao oduvati i bujica odneti. Tako je stanovnike ostrva odneo u Tursku, a ostrvo Sibijan je ostalo pusti, nenastanjen svedok, spomenik orjentalnoj Atlantidi sa Dunava.

Tata, opet izmišljaš!
Izmišljam. Pijte taj kakao.

[nastaviće se…]
Tekst: Mladen Milojević

(Fotogtafije: Vikipedia)

PRVI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2020/01/08/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-i-deo/

DRUGI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2020/03/25/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-ii-deo/

TREĆI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2021/03/17/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-iii-deo/

ČETVRTI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2021/06/17/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-iv-deo/

PETI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2021/09/12/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-v-deo/