Brodski dnevnik jedrenjaka Aurora / IV deo

NESTAŠLUCI NA RECI

Sedim i posmatram mutno vodeno ogledalo. Blaga izmaglica nečujno klizi po reci, uvrće se, izvija i propinje, tu gubi dah, posustaje pa iznemoglo i bezvoljno pada nazad na vodeni plato rasipajući se i razlivajući u hiljade niti. Baletska borba reke i njene duše, tromog i omeđenog toka i želje da se poleti. U tom igrokazu ranog jutra magla polako bledi, prepušta se i miri sa svojom sudbinom. Ipak je to samo blatnjava reka.

Bledo jutro je svanulo, sunce još uvek nije izašlo već se šunja među onim drvećem na drugoj obali, kao dete koje se skriva pa sve izviruje da proveri vidi li ga neko. Kikoće se, sprema nestašluk za koji se nada da će mu biti oprošten. Hladno je. Rukama sam obgrlio šolju čaja, vrela je pa trpim na samoj ivici bola. Osećam kako toplota iz mojih šaka struji kroz ruke, telo, sve do nogu koje sam podvio podase i greje me. Svaki gutljaj u meni raspali oganj koji mi greje grudi i stomak. Isprva žari, pa se posle razlije, omekša i prija.

Tiho je. Spokojno. Ovde smo već tri dana i lepo nam je. Deca uživaju u aqua parku. Divim se njihovoj energiji sa kojom ulaze u igru, uživam u njihovom osmehu i sreći. Dobra su to deca. Varoš Veliko Gradište, kao i ono malo sadržaja na samom Srebrnom jezeru, upoznali smo dovoljno dobro da ga možemo ostaviti za sobom bez osećaja da smo, možda još nešto mogli videti, još nekud zaviriti. Lepo uređeno, čisto, malo provincijsko mesto koje sa sobom nosi onaj mir i spokoj koji samo provincija može da podari. To je blagoslov koji stanovnici ovakvih mesta preziru, pogotovu mladi, a ne znaju da bi mnogi iz velikih i bučnih gradova rado menjali svu tu vrevu i buku za malo mira i spokoja. Seme iz kojeg je nikla varoš je rimsko utvrđenje Gornje Mezije, važan vojni, ali i rudarski centar u kojem su se čak kovao novac koji danas predstavljaju pravu numizmatičku egzotiku. Svašta pređe preko ove varoši…i doseljavanje Slovena, Osmanska osvajanja, Ugarski upadi preko Dunava, granatiranja u Prvom svetskom ratu, nacistička okupacija, a zlatonosni Pek i dalje tromo teče, prevrće i kotrlja ljuspe zlata sve dok one zajedno sa malo rekom ne upadnu u moćni Dunav.

Odjednom, bliže brodu, pljusnuše srebrna leđa neke ribe, sevnuše poput iskre na ovom jutarnjem suncu. Kao da smo i sunce i ja privučeni zvukom koji reže ovaj mir, pogledali na istu stranu. Sunčev se pogled odbi od srebrna leđa ribe i pogodi me pravo u oko tako jako da me je zaslepelo. Skoro da ga mogu čuti kako se smeje, skriveno u šumi, uživa u nestašluku koji je upravo počinilo. Još jedan pljusak pre nego što je sve opet zamrlo. Da li je riba utekla ili je to bio lovac? Pitam se koliko li samo živih stvorova, ljigavih i hladnih, pliva i gamiže pod nama, lovi ili strepi da ne bude ulovljeno, skriva se ili vreba… Čujem sebe kako dišem i uživam u tom iskustvu.

Danas krećemo dalje, ka Golupcu i Golubačkoj tvrđavi. To je do sada i najkraća deonica koju plovimo pa se nismo za nju posebno ni pripremali. Lenji smo, tako smo se sinoć dogovorili, nećemo žuriti. Nakon doručka i svih priprema, dižemo sidro i napuštamo sigurnost marine. Ponovo smo u matici, reka nas nosi, za nama ostaje sigurna i mirna voda marine i onaj strah pri isplovljavanju da ćemo se nasukati u plićaku koji promašismo kada smo uplovljavali. Plovimo uz desnu obalu jer je ovim delom svoga toka Dunav granica između Srbije i Rumunije. Plovidba je ponovo postala neprestana strepnja i nadgledanje dubine. Moramo biti posebno pažljivi na delu neposredno pred Golubačku tvrđavu. Tu se Dunav razliva u veliko jezero, voda uspori pa se stvaraju nanosi peska koji mogu iznenaditi i najiskusnije rečne kapetane.

Ušće reke Pek u Dunav od silne vegetacije koja se nadvila nad obalu reke skoro da nismo ni primetili. Nedugo zatim na desnoj smo obali spazili selo Požeženo, poznato po krijumčarenju preko Dunava još od pre Prvog svetskog rata. Pratimo jednu samohotku koja klizi Dunavom nekih stotinjak metara ispred nas. U njenom smo tragu, prepustili smo se znanju i umeću njenog kapetana, uživamo u krajoliku. Uskoro nam se po levom boku ukazuje stara Moldova sa pristanom za brodove i kranovima pokrivljenih leđa od tereta kojeg preneše u nekim, za njih, srećnijim vremenima. Nastavljamo dalje nizvodno i postajemo oprezniji jer ulazimo Đerdapsko jezero. Plovni put u ovom delu prelazi sa naše strane reke na rumunsku i na ovom velikom vodenom prostranstvu teško ga je pratiti jer nema orjentira na osnovu kojih bi tačno znali svoju poziciju. Sada mnogo pažljivije pratim samohotku ispred sebe, uključen je GPS ploter, prati se dubina na sonaru. Dno se pridiglo na svega pet-šest metara ispod nas.

Prelazimo na levu, rumunsku obalu reke, po desnom boku nam je Veliko ostrvo Moldova Veche, koje takođe pripada Rumuniji. Između kopna i ostrva, izgrađen je nikada završen most čija konstrukcija, ovako zarđala i oronula, podseća na ogroman lanac kojim je samo ostrvo privezano za Rumunsku teritoriju. Nizvodno od ostrva je plitak i dugačak sprud pa i dalje plovimo blizu leve obale sve gledajući kad će nam se otvoriti mogućnost da preprečimo jezero i vratimo se na našu, desnu obalu.

Samohotka prvo usporava toliko da je sustižemo na svega tridesetak metara, zatim naglo skreće u desno i plovi prema Golubačkoj tvrđavi gotovo normalno na tok Dunava. Plovimo u njenom tragu, pazimo na svaki njen manevar. Oni sigurno imaju ažurirane mape, to mi je manta kojom tešim i smirujem svoje strahove. Dubina raste, grč kojim stežem kormilo popušta, samohotka okreće za nizvodno, za ulazak u Đerdapsku klisuru, a mi nastavljamo pravo prema Golubačkoj tvrđavi ispred koje ćemo se usidriti i tu zanoćiti.

Dosta je za danas. Iako je ova deonica bila kratka, izmorila nas je dovoljno da ne bismo hteli sada da uplovljavamo u klisuru. Plan nam je da to učinimo odmorni, jutrom i na taj način sebi osiguramo prolazak po danu…

Sidro lepo drži, pije se kafa, večera se. Uživa se u pogledu na zlatne zidine Golubačke tvrđave.

[nastaviće se…]
Tekst: Mladen Milojević

PRVI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2020/01/08/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-i-deo/

DRUGI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2020/03/25/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-ii-deo/

TREĆI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2021/03/17/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-iii-deo/