Brodski dnevnik jedrenjaka Aurora / VII deo

DUNAV… NEKADA JE DELIO CARSTVA, DANAS POVEZUJE NARODE

Prilazimo brani, ne vidim je. Veliko je jezero ispred nas, široko i moćno. Desno je potopljeni Sip i Sipski kanal. Na ovom delu toka je pre izgradnje hidroelektrane, Dunav bio brz i opasan toliko da su još Rimljani kopali kanale koji su išli paralelno sa rekom i kroz koje su se provlačile galije u mesecima kada je plovidba samom rekom bila onemogućena. Austro-Ugari su podigli Sipski kanal na desnoj obali i paralelno sa njim prugu kojom je išla parna lokomotiva i izvlačila brodove. Brod bi došao na nizvodni ulaz u kanal koji je od ostatka reke, čitavom svojom dužinom, bio odvojem jednom niskom kamenitom podzidom, bacalo bi doletelo sa broda, a za njim vijugao bi tanak konop kao kakav pupčanik. Tim bi užetom, posada broda navukla sajlu za privez. Ko zna koliko li je puta lokomotiva uprtila tu sajlu i teškom mukom, sve otpuhujući, uzvukla neki od teških brodova uzvodno. Kako je brana ukrotila reku, a vodostaj drastično porastao, daleko iznad opasnih stena i brzaka, nestao je i kanal kao i potreba za njim. Sada leži negde na dnu jezera, zajedno sa prugom i lokomotivom da u tamnoj vodi pamti i nada se da se još uvek neko seća.

Branu ne mogu na razaznam. Tek kada smo prišli jako blizu, dala se nazreti jedna tanka, jedva vidljiva linija na samoj ivici jezera. I nije to linija koliko izgleda kao ivica sveta, ove silne vode, omeđena planinama i nakon nje ništa, samo sunovrat i ponor. Radio stanicom zovem kontrolni toranj prevodnice, niko mi ne odgovara. Zovem na engleskom, na srpskom, odgovora nema. Već smo blizu brane i nervoza polako raste u meni. Vidim pristan pred sam ulazak u prevodnicu. Neću da se nerviram, privezaćemo brod pa ćemo da vidimo kako dalje. Zovem ponovo preko radio veze, moj se glas odbija od ovaj beton i stene, odjekuje u ovoj čistini i praznini jezera. Negde u mapama, u samom ćošku, gornjem desnom, sitnim slovima, zapisan je telefonski broj tornja. Vredi pokušati. Zvoni… i zvoni, a ja sam uporan kao da se inatim. Lenji glas lenjoga čoveka, lenjo prozbori: “…alooo!”.

“Dobar dan. Dolazim sa uzvodne strane brane, plovim za nizvodno…”

“Ne može! Prevodnica je u remontu, sačekaj!”

Tajac, tišina ispunjena zaprepaštenjem i strahom. Šta da čekam? Da se remont završi?

“Alo, jesi tu?”

“Tu sam, a kud ću?”

“Zvao sam kolegu, idi na rumunsku prevodnicu, samo požuri. On ima jedan brod za uzvodno koji je već u donjoj prevodnici. Taman tebe da propusti za nizvodno.”
I mi dodasmo gas pa jurimo uzduž brane da pređemo na rumunsku stranu i njihovu prevodnicu.

Na radio stanici, probija se neki glas, priča nešto, a stanica krči i šušti taman toliko da ga ništa ne razumem. Zvoni telefon, šta je sad? Gde gori?

“Alo!”, opet operater na srpskoj prevodnici.

“Požuri. Čeka te kolega”.

Pa nije ovo avion. Evo žurim. A sa radio stanice opet krči, šišti stenje, ali ovaj put se kroz tu šumu iritirajućih zvukova da razabrati “Šnela, Šnela!”

A ja dodadoh gasa kao da me cela SS divizija goni. Ciči motor, a ja kočnice nemam, pa tako u punoj brzini idem na uzvodna vrata prevodnice. Promiče pokraj mene pristan kao voz na pružnom prelazu. I sve se mislim majko mila kako li ću stati? Treba ovih 25 tona zaustaviti. Vidim ćute deca, ćuti žena, ozbiljna je situacija. Sa radio stanice opet “Šnela, šnela!” – ideš i ti i šnela! Daj, boga ti, utišaj ga! Ne znam zašto uopšte ovoliko pojačah stanicu. Ivana skače i utišava. Pale se zelena svetla na semaforu koji se nalazi povrh vrata i ona polako počinju da se razmiču, pogledi nam zaviruju u kovčeg prevodnice, otavraju se vrata Mordora i mi uplovljavamo uplašeni, samouvereno. Svako od ovih čeličnih krila teško je preko 400 tona! Ne može čovek da prođe mimo njih a da ih dobro ne zagleda, valjda će držati kada se zatvore. Prevodnica je dvostepena, sa komorama koje su dimenzija 300 x 30 metara.

“Halt!” Opet zagrmi sa radiostanice.

Evo stao sam, ukopao brod kao da me đavli stigoše i kao da će me sad, ovog trena streljat. Neka me streljaju sad i ovde, i treba, kad uđoh ovde!

Primakli smo se desnom zidu prevodnice i privezali se sa naše centralne bitve na plutajuću bitvu na zidu. Kako se nivo vode u prevodnici menja, neimari su u zidove ugradili šine po kojima klize plutajuće bitve spuštajući i podižući se zajedno sa nivoom vode u prevodnici. Privezati se na dve plutajuće bitve je gotovo nemoguće jer je razmak između njih nama nedohvatljiv. Projektovane su za velike brodove pa dve, tri Aurore mogu stati između njih. Kako smo vezani samo na jednu bitvu, pramac i krmu moram stalno korigovati pramčanim potisnikom jer “igraju” stalno se približavajući i udaljavajući od zida. Dodatni problem je u tome što nam jarbol viri preko pramca celih sedam metara pa bi on počeo da ore i struže po zidu prevodnice i pre nego li sam pramac. Nisam ni primetio kada su se vrata iza mene zatvorila, niti kada smo počeli da se spuštamo. Dok smo se mi borili sa bitvom i pramcem, nestalo je sunca i mi smo “potonuli“ nekoliko metara. Jedini jasan pokazatelj je oštra i mokra ivica dokle maločas bi voda. Stenju vrata, škripe, a iz zidova, sa svih strana teče zaostala voda. Deca su se uplašila i pobegla u potpalublje. Zalud smo ih dozivali. Kao u onim snovima gde te spuštaju u raku, tako izgleda. Na tvoje oči rastu zidovi, do u nebo, da nikad više ne izađeš. Kao da te živog sahranjuju.

Otvoriše se vrata pred nama i iz nizvodne prevodnice pokulja voda u talasu, ide na nas kao cunami. Poskoči Aurora, a onaj vrh jarbola leta gore-dole na metar od zida prevodnice, psujem i zid i jarbol i operatera i Tita i Čaušeskua i sve strepim jer ako zaparam vrh jarbola od ove zidine, ima da ga pokrivim kao onomad moj ljutiti otac, jednom rukom što pokrivi i počupa antenu od televizora jer mu je više dozlogrdilo da bezuspešno popravlja sliku. U tom mi slučaju, ništa drugo ne bi preostalo nego da se vratim za Beograd na popravljanje, a samo putovanje odložim za proleće sledeće godine. K’o da talas nije dovoljan već odmah za njim ide i navoz od četiri barže, dve po dve, pravo na nas. Čini ti se ne možeš se provući između njega i zida ni peške da ideš, a on sada mora iz nizvodne da pređe u ovu našu uzvodnu prevodnicu, dok se mi moramo spustiti u nizvodnu, pa se moramo sa njim, u ovom uskom koridoru, mimoići.

“Šnela!”, odzvanja ova raka.

Šta šnela! Majko mila! Šta šnela pa vidi koliki je, ide na mene ko pokojni Krsto kad nas je kao decu jurio jer smo mu trešnje krali.
Odvezasmo se i krenuh ja napred pa kud puklo. Šicam malo zid, malo barže, metar levo, metar desno. Promiču barže, strah me pogledat, pa gledam zid i sve računam prići ću zidu najbliže što mogu, a barže će me, valjda omašit. Nastavio sam da psujem kada proleti pokraj mene krma potiskivača koji ih je gurao. Odzvanja ovaj prazan prostor, ponavlja moje psovke, a mene sve sramota kad ih čujem.

U nizvodnoj prevodnici se nismo ni vezivali već sam stao na sred srede. Ionako smo sami. Priča nešto onaj odozgor, sa kontrolnog tornja, ne obazirem se jer ga ionako ništa ne razumem. Vidi i on da džaba priča pa zatvori među vrata i mi se počesmo polako spuštati ka nivou donjeg toka Dunava. Sada mi je mnogo lakše, daleko sam od zidova i čitava je prevodnica, celom svojom dužinom predamnom, pa laganim hodom napred, na skos i sa pramčanim potiskivačem nemam problema da održavam Auroru i vladam situacijom.

Opet tonemo, opet isti strah budi se u nama, deca su i dalje u potpalublju. Otvoriše se vrata pred nama i pokulja voda ovaj put i više nego malopre. Poskoči brod i zanese me u desno ali smo ovaj put bili daleko od zida pa se nisam brinuo već dodadoh gas i izletesmo odavde srećni što smo živi. Onaj Švabo sa tornja se više nije javljao.
Par minuta tišine na brodu. Svi su još uvek pod utiskom. Ukupna visinska razlika na ulasku u gornju i na izlasku iz nizvodne prevodnive iznosi 34 metra, toliko smo “potonuli”.

Tek sa ove donje strane brana se da sagledati u punoj veličini i monumentalnosti. Brana je tolika da se ne da obuhvatiti jednim pogledom, barem sa ove pozicije gde smo mi, dok mi pogled dobaci do onog nama daljeg kraja, zaboraviš odakle si krenuo.

Verujem da se jedno jednostavno, a opet tako monumentalno pitanje, svima koji dođu u priliku da se brani dive, samo nametne poput kakvog kafanskog pripitog siledžije, pa poštenom čoveku ne da mira niti predaha, već se sve u lice unosi pa iznova pita, sve prstom mašući, kako!? Pa tako uplašen, pred ovim gorostasom što ukroti moćni Dunav, ponizno pitam: “Kako?”

Kako živ čovek podiže i izgradi sve ovo iz vode? Kako pregradi živu reku?

Mrak je to, dubok i strašan, onaj što odgovor zahteva i čoveku mira neće dati dok ga razjašnjenjem ne rasvetli.

I tako zamišljen, bez odgovora, stigoh do Kladova.

[nastaviće se…]
Tekst: Mladen Milojević

PRVI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2020/01/08/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-i-deo/

DRUGI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2020/03/25/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-ii-deo

TREĆI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2021/03/17/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-iii-deo

ČETVRTI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2021/06/17/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-iv-deo/

PETI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2021/09/12/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-v-deo/

ŠESTI DEO PUTOPISA:
http://www.nauticki-magazin.com/2022/01/02/brodski-dnevnik-jedrenjaka-aurora-vi-deo/